Znanstvenici imaju novi način promatranja svemira,
izgleda fantastično
·
Autor: Miroslav Wranka
Koristeći podatke prikupljene tijekom
pedesetak godina istraživanja Sunčevog sustava moguće je izraditi vrlo
dojmljive vizualizacije dalekih svijetova
Godinama su
postojala samo dva načina kako su astronomi mogli vidjeti udaljene svjetove u
Sunčevom sustavom: pomoću moćnih teleskopa ili slanjem svemirskih letjelica u
pustoš i tminu svemira kako bi ih snimile izbliza.
Sad imaju i
treću mogućnost: vizualizaciju podataka.
Novi program Worlds Beyond Earth u planetariju Hayden u American Museum of Natural History u New Yorku (SAD) prikazuje slike nastale korištenjem podataka tijekom 50 godina svemirskih misija, prikupljenih pomoću robotskih sondi, teleskopa i simulacija u superračunalima američke svemirske agencije NASA-e, Europske svemirske agencije i Japanske svemirske agencije od sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
I drugi
američki planetariji, poput Adlera u gradu Chicagu, koriste vizualizaciju
podataka oslanjajući se na istraživanja planetarnih orbita, mapa površina i
lokacije svemirskih letjelica.
Falcon je na površinu Mjeseca doveo
astronaute Davida Scotta i Jima Irwina.
Tamo su koristili prvi mjesečev rover.
Za sliku površine Marsa korištene su
mape visoke razlučivosti koje su napravile NASA-ine letjelice Mars Reconnaissance Orbiter i Mars Global
Surveyor, kao i ESA-in Mars Express.
Crveni je
planet nekad bio prilično nalik Zemlji, s obiljem vode i kativnim vulkanima.
Ali, jezgra planeta ohladila se tek 500 milijuna godina po formiranju, zbog
čega je Marsovo magnetno polje oslabilo. Bez zaštite od solarnih vjetrova
Marsova atmosfera isparila je u svemir.
Između 1989. i 1994.
godine NASA-ina misija Magellan istraživala
je površinu Venere. Tada je otkriveno kako je taj planet također bio nalik
Zemlji, ali sad ima površinu toliko užarenu da se na njoj topi olovo. Također
je ostala bez zaštitnog magnetskog polja.
Cassini je
bila jedna od NASA-inih i ESA-inih najambicioznijih misija. Svemirska letjelica
obišla je Saturn 294 puta, istražujući prstenove i mjesece koji okružuju taj
planet tijekom 13 godina.
Tako je otkriveno kako mjesec Enceladus ispušta
stupove vode u svemir, što je bio pokazatelj kako ispod ledene površine ima
ocean tekuće vode, a i doznali smo kako se Saturnovi prsteni stalno mijenjaju
te kako su puni mjeseca veličine kuće, nastalih od svemirske prašine.
Proces
nastanka tih minijaturnih svjemirskih tijela usporediv je s nastankom svih osam
planeta u Sunčevom sustavu prije 4,5 milijardi godina.
Cassini je također nosio sondu Huygens, koja se spustila na površinu najvećeg Saturnovog
mjeseca Titana. On ima gustu atmosferu, ali je prehladan za tekuću vodu već su
njegova jezera i kiše od tekućeg metana.
Vizualizacija
podataka otkrila je i površinu Jupiterovog mjeseca Ia, gdje su vulkani toliko
moćni da ih je moguće vidjeti teleskopom sa Zemlje.
Letjelica Voyager I je tijekom 1979. snimila Io, otkrivši kako
je taj mjesec vulkanski najaktivnije tijelo u Sunčevom sustavu. Njegovi vulkani
izbacuju lavu na desetke kilometara u svemir, a površinu prekrivaju jezera
lave.
Pomoću
podataka iz misije Galileo dobili smo bolji uvid u
Jupiterovo magnetsko polje. Najveći planet u Sunčevu sustavu sastoji se od
vrelog tekućeg metalnog vodika koji se okreće oko stjenovite jezgre, stvarajući
moćno magnetsko polje. Jedno takvo polje pronađeno je i na Jupiterovu mjesecu
Ganimedu.
Tijekom 2014. godine ESA-ina robotska
sonda Rosetta sletjela
je na komet 67P/Churyumov-Gerasimenko, širok tek nekoliko kilometara, koji je u
tom trenutku bio udaljen od Zemlje gotovo 600 milijuna kilometara od Zemlje.
Na njemu je našla smrznutu
vodu, prašinu i aminokiseline, temeljne sastojke potrebne za nastanak života,
piše Business Insider.
ПОРУКЕ ИЗ СВЕМИРА на www.amika.rs
Нема коментара:
Постави коментар